Naziv ove gitare ne dolazi zbog njenog tijela nego jer se ovaj tip gitare koristi za sviranje isključivo klasičnih skladbi.
Ova vrsta gitare nema metalne žice nego najlonske, te se isključivo svira u sjedećem položaju, s time da se gitara polaže na lijevo koljeno a ne na desno kako mnogi gitaristi danas sviraju. Popularizaciju klasična gitara može zahvaliti flamenco gitari koja je skoro identična u izradi, ali ima malo jači zvuk.
U meksiku, popularni mariachi sastavi koriste gitare raznih veličina a koji su potekli od klasične gitare, među njima i „guitarron“, gitara veća od violončela.
Otac moderne klasične gitare se smatra Antonio Torres Jurado (Slika ispod).
Najzaslužniji za pretvaranje gitare u značajan solistički instrument koji se otrgnuo iz konteksta instrumenta za sviranje isključivo pratnje i melodije je Django Rainhardt.
On je doživio nesreću u mladosti zbog koje mu je svirajuća hvatna lijeva šaka zauvijek ostala osakaćena, te je zbog toga svoja dva upotrebljiva prsta (kažiprst i srednjak) samo mogao da upotrebi za sviranje melodije i hvatanje najprostijih akorda, najčešće tzv. „trijada“.
Ova vrsta gitare nema metalne žice nego najlonske, te se isključivo svira u sjedećem položaju, s time da se gitara polaže na lijevo koljeno a ne na desno kako mnogi gitaristi danas sviraju. Popularizaciju klasična gitara može zahvaliti flamenco gitari koja je skoro identična u izradi, ali ima malo jači zvuk.
U meksiku, popularni mariachi sastavi koriste gitare raznih veličina a koji su potekli od klasične gitare, među njima i „guitarron“, gitara veća od violončela.
Otac moderne klasične gitare se smatra Antonio Torres Jurado (Slika ispod).
Najzaslužniji za pretvaranje gitare u značajan solistički instrument koji se otrgnuo iz konteksta instrumenta za sviranje isključivo pratnje i melodije je Django Rainhardt.
On je doživio nesreću u mladosti zbog koje mu je svirajuća hvatna lijeva šaka zauvijek ostala osakaćena, te je zbog toga svoja dva upotrebljiva prsta (kažiprst i srednjak) samo mogao da upotrebi za sviranje melodije i hvatanje najprostijih akorda, najčešće tzv. „trijada“.
